Tintoretto

Tintoretto, pravog imena Jacopo Robusti, (29. rujna, 1518., Venecija – 31. svibnja, 1594., Venecija), u mladosti poznat i kao Jacopo Comin, bio je talijanski slikar; glavni protagonist venecijanskog manirizma, izravnog preteče baroka.

Jacopo Robusti je prozvan »Tintoretto« (talijanski: mali od boje) jer mu se otac bavio bojanjem svile (il tintore). Razvio se pod utjecajem Pietra Bordonea, Parmigianina, B. de Pitatija, Tiziana i Andrije Medulića, s kojim je izvodio freske u palači Zeno di Crociferi u Veneciji (1540. – 45.), te Michelangela, osobito njegova načina oblikovanja ljudskoga tijela. Cijeli je život radio u Mlecima gdje je naslijedio Tiziana kao službeni slikar Mletačke republike. Bio je izrazito produktivan, te je upošljavao brojne asistente, uključujući dva sina i kćer Mariettu.

U mitološkim, alegorijskim i povijesnim kompozicijama spojio je snažnu dramatsku napetost s blještavim kolorizmom mletačkog slikarstva. Već u početku samostalnoga djelovanja primijenio je smiona kompozicijska rješenja kao u Posljednjoj večeri u crkvi San Marcuolo (1547.) gdje je snažno dramatsko uzbuđenje postigao je oštrim kontrastima svjetla i sjene. Za Scuola di San Marco naslikao je ciklus o svečevim čudima Sveti Marko oslobađa roba (1548.), Našašće tijela sv. Marka (1562.), te Donošenje tijela svetog Marka (1562. – 66.), jedno od najznačajnijih dostignuća manirističkoga slikarstva zbog asimetrične kompozicije, osebujne i naglašene dinamike izražene u pokretu likova, ali i po kolorističnim i svjetlosnim kontrastima.

Stvara djela iznimno velikih dimenzija, kao što su ciklusi slika na platnu u bratovštini Scuola di San Rocco od 1565. – 1587. (56 velikih slika s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta: Mojsije, prizori iz života Marijina, te života i muke Kristove s vrhuncem na velikom platnu Raspeće, 1565.), ili oni u Duždevoj palači od 1574. – 1592. (Bitka za Zadar iz 1582., te golemi prikaz Raja u dvorani Velikoga vijeća iz 1588., koji slovi za najveće platno u povijesti slikarstva).

U smirenijoj maniri radio je manje biblijske kompozicije (Suzana u kupelji, oko 1560.), alegorijske i mitološke kompozicije (Filozofi, 1571. – 72.; Bakho i Arijadna, 1587.), te veći broj psihološki produbljenih portreta, osobito muškaraca (Autoportret, 1567.). Radio je i kartone za mozaike u bazilici sv. Marka u Veneciji.

Svoja posljednja djela radio je u suradnji s kćerkom Mariettom, zvanom La Tintoretta (1560. – 1590.) i sinom Domenicom (1564. – 1637.). Utjecao je na mnoge umjetnike baroka, a njegov je utjecaj posebno vidljiv u djelima manirističkog slikara El Greca.

Izvori

• Classic encyclopedia Ovaj članak uključuje prijevod teksta iz jedanaestog izdanja Encyclopædije Britannice, urednik Hugh Chisholm, objavljenog 1911. godine, nakladnik Cambridge University Press, koje je javno dobro.

Vanjske poveznice

• Artcyclopedia - Tintorettove slike

1. Posljednja večera (Tintoretto)
2. 1594.
3. 1518.
4. Našašće tijela sv. Marka
5. Scuola Grande di San Rocco
6. Posljednja večera
7. Galerija Akademije
8. Duždeva palača
9. Paolo Veronese
10. Korčulanska katedrala
11. El Greco
12. Pietro Loredan
13. Brera
14. Muzej umjetnosti u São Paulu
15. Samson
16. Modena
17. Lodovico Carracci
18. Muzej povijesti umjetnosti u Beču
19. Manirizam
20. Mletačka Republika