Jack Trbosjek ili Jack Rasparač (eng. Jack the Ripper) pseudonim je nadjeven serijskom ubojici koji je svoje žrtve ubijao i masakrirao u drugoj polovici 1888. Ime je došlo iz pisma što ga je Središnjoj novinskoj agenciji (eng. Central News Agency) poslala osoba koja je tvrdila da je ubojica, a objavljeno je u vrijeme ubojstava. Iako su predložene mnoge teorije, identitet Jacka Trbosjeka vjerojatno nikad neće biti otkriven. Nerazjašnjeno je ostalo i radi li se o jednoj osobi ili više njih.
Legende koje obavijaju Trbosjekova ubojstva postale su kombinacija autentičnih povijesnih istraživanja, teorija urote i folklora. Izostanak potvrde identiteta ubojice omogućio je raznim književnicima, povjesničarima i detektivima amaterima – takozvanim ripperolozima – da upiru prstom u mnoge kandidate. Novine, koje su u to doba sve prisutnije, podarile su raširenu i trajnu čuvenost ubojici zbog okrutnosti ubojstava i nesposobnosti policije da uhvati počinitelja, koji je znao pobjeći i neposredno prije uhićenja.
Žrtve su bile žene koje su se bavile prostitucijom. Tipična Trbosjekova ubojstva događala su se na javnim ili polujavnim mjestima: ubojica bi žrtvama prerezao grkljan, a onda bi ih sakatio. Danas prevladava mišljenje da su žrtve prvo zadavljene da bi bile ušutkane. Zbog prirode rana na nekim Trbosjekovim žrtvama, kojima su odstranjeni i organi, misli se da je Jack Trbosjek bio liječnik, kirurg ili mesar.
Broj i imena žrtava Jacka Trbosjeka tema su mnogih diskusija, no možda najtočniji popis (nazvan „kanonska petorka”) jest onaj koji sadrži sljedećih 5 prostitutki (ili navodnih prositutki, u slučaju Catherine Eddowes):
Autentičnost ovog popisa nije sasvim sigurna, jer se temelji na mišljenjima raznih autora, koja pak svoje izvorište imaju u privatnim bilješkama iz 1894. što ih je vodio tadašnji član kriminalističkog odjela Metropolitanske policije Sir Melville Macnaghten. Ti su dokumenti objavljeni tek 1959. Macnaghtenove bilješke iznose samo njegovo vlastito mišljenje i ne moraju se podudarati s mišljenjima drugih inspektora kao što je Frederick Abberline. Macnaghten se pridružio policiji tek godinu poslije umorstava, i njegov je memorandum imao mnogo činjeničnih grešaka kad je riječ o mogućim osumnjičenima za ubojstva. Zato su neki ripperolozi skloni skidanju jednog ili više imena s popisa „kanonske petorke” – pogotovo Elizabeth Stride (nije imala nikakvih drugih sakaćenja osim prerezanog grkljana, i kako kaže svjedok Israel Schwartz, napadnuta je javno) i/ili Mary Jane Kelly (koja je bila mnogo mlađa od ostalih, a ubijena je u zatvorenom prostoru, i znakovi sakaćenja bili su mnogo teži nego kod drugih žrtava). Neki vole i proširiti popis tako da dodaju Marthu Tabram i druge kao navodne žrtve Jacka Trbosjeka. Sukladno tome, neki znanstvenici misle da su ubojstva djela više ubojica (a ne samo jedne osobe) koji su djelovali neovisno jedan od drugoga.
Osim Strideove (čije je ubojstvo najvjerojatnije prekinuto) sakaćenja na tijelu bila su iz ubojstva u ubojstvo sve teža. Nicholsovoj i Strideovoj nije odstranjen nijedan organ, dok je Chapmanovoj odstranjena maternica, a Eddowsovoj je uz maternicu odstranjen i bubreg te je zadobila ozbiljne znakove sakaćanja na licu. S mjesta ubojstva Mary Jane Kelly nedostajalo je samo srce, no mnogi su njezini organi odstranjeni i razbacani po mjestu umorstva.
Pet kanonskih umorstava dogodilo se uglavnom u kasnoj noći, uglavnom prije i tijekom vikenda, na osamljenim mjestima gdje su ljudi imali slobodan pristup, te na dane koji su označivali ili kraj mjeseca ili kraj tjedna ili nešto slično. No ipak, svaki je slučaj odstupao od te teorije na svoj način. Unatoč tim razlikama, Eddowsova je jedina žrtva ubijena u središtu Londona (poznatijem kao City of London), iako je mjesto ubojstva bilo na granici centra i metropole. Nicholsova je jedina ubijena na otvorenome, premda je to bilo na mračnom i napuštenom mjestu. Mnogi misle da je Chapmanova ubijena nakon što je sunce izašlo, no policija u to vrijeme nije dijelila isto mišljenje.
Veliki problem bilo je identificiranje žrtava. Zbog mnogih nasilnih napada na žene u to doba, teško se utvrđivalo je li žrtva Trbosjekova ili nije. Mnogi stručnjaci misle da su karakteristike Trbosjekovih ubojstava sljedeće:
Žrtve koje su bile izložene sličnim napadima/ubojstvima zahtijevaju moguće proširenje popisa žrtava, no one su uglavnom jako slabo dokumentirane. To su:
Nakon „dvostrukog događaja” od ranog jutra 30. rujna, policija je pretražila okolicu mjesta zločina nastojeći naći bilo kakve sumnjivce, svjedoke ili dokaze. Oko 3:00 ujutro, policajac Alfred Long otkrio je krvavi komad tkanine na stubištu stambene kuće u Ulici Goulston. Istraga je kasnije potvrdila da je tkanina dio pregače Catherine Eddowes.
Na zidu koji se nalazio iznad tkanine nalazila se poruka napisana bijelom kredom. Alfred Long je izjavio da je poruka glasila: „Židovi su ti koji neće biti okrivljeni ni zbog čega” (eng. The Juwes are the men That Will not be Blamed for nothing). Neki drugi policajci, međutim, tvrdili su da je poruka glasila ovako: „Židovi nisu ti koji će biti okrivljeni ni zbog čega” (eng. The Juwes are not The men That Will be Blamed for nothing).
Policijski načelnik Thomas Arnold obišao je mjesto gdje se nalazio grafit. Bojao se da će po izlasku sunca i početkom radnog dana tisuće ljudi vidjeti poruku i da će to povećati već ionako prisutne antisemitske osjećaje stanovništva. Nakon ubojstva Nichoslove, po East Endu kružile su glasine da ubojstva izvršava Židov zvan »Kožna pregača«. Religijske tenzije ionako su bile velike, te se stanje više puta pogoršalo do ruba pobune. Arnold je naredio jednom službeniku da mu bude pri ruci sa spužvom dok se on konzultira sa šefom policije Sir Charlesom Warrenom. Pokrivanje grafita do dolaska fotografa također je bilo u planu, no Arnold i Warren (koji su obojica bili na stubištu gdje je bio grafit) smatrali su to preopasnim, a Warren je kasnije izjavio da je „smatrao poželjnim da se poruka odmah izbriše”.
Dok je grafit nađen na području Metropolitanske policije, pregača je bila od žrtve koja je ubijena u Cityju, dijelu Lonodona koji ima svoju policijsku jedinicu.
Neki časnici se nisu slagali s Warrenovom i Arnoldovom odlukom, pogotovo oni iz policijske jedinice Cityja, koji su smatrali da je poruka dio mjesta zločina te da se ona treba bar fotografirati prije brisanja, no poruka je izbrisana sa zida oko 5:30 ujutro.
Mnogi suvremeni policajci tvrde da je pisanje grafita bio polupismeni napad na židovsku populaciju tog dijela grada. Autor Martin Fido je zamjetio da je poruka sadržavala dvostruke negacije, česte značajke govora siromašnijeg londonskog stanovništva (cockney). Predlaže da bi prijevod grafita na književni engleski glasio ovako: „Židovi su ti koji neće preuzeti odgovornost ni za što” (eng. The Jews are men who will not take responsibility for anything), te nagađa da je poruku mogao napisati netko tko je mislio da ga je jedan od mnogih židovskih trgovaca u tom području prevario.
Veliko je neslaganje oko važnosti grafita u Trbosjekovu slučaju. Mnogi autori predložili su različita rješenja:
Tijekom Trbosjekovih ubojstava, policija i novine primile su tisuće pisama u vezi slučaja. Neka od njih bila su i od dobronamjernih osoba koje su davale savjete kako uhvatiti ubojicu. No, velika je većina smatrana beskorisnom i naknadno ignorirana.
Najzanimljivija od tih pisama so ona u kojima je autor pisma tvrdio da je Jack Trbosjek. Kao i kod ostalih, velika većina ovih pisama smatrana je lažnima. Mnogi stručnjaci tvrde da nijedno pismo nije pravo, no ona koja tadašnji i suvremeni autori navode kao moguće točna, ova su tri pisma:
Neki izvori govore kako je jedno pismo datirano 17. rujna 1888. prvo pismo u kojem je upotrijebljeno ime »Jack Trbosjek«. Mnogi stručnjaci misle da je to falsificirano pismo umetnuto u policijski dosje u 20. stoljeću, dugo nakon ubojstava. Stručnjaci govore kako pismo nema ni službeni policijski pečat s datumom primanja ni inicijale inspektora koji bi pismo pregledao da je ikad smatrano dokazom. Ono također nije spomenuto ni u jednom drugom policijskom dokumentu iz tog vremena.
Ispitivanja DNK koju su još uvijek u tijeku trebali bi dati određene rezultate. [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. srpnja 2007. (Wayback Machine)
Važno je primijetiti da su istražne tehnike i znanje uvelike napredovali od 1888. Mnoge forenzičke tehnike koje su danas opće poznate, nisu bile dostupne inspektorima iz viktorijanske ere. Vrijednost interpretiranja motiva serijskih ubojica, koncept kriminalističkog profiliranja, otisci prstiju i ostale metode forenzike koje su se u međuvremenu razvile, tada su bile ili slabo razvijene ili sasvim nepoznate. Policija je prepoznala seksualni motiv ili element u zločinima, no ovakvi zločini za njih su bili nepoznanica.
Istragu o whitechapelskim ubojstvima prvobitno je vodila Whitechapelska (H) divizija C. I. D., koju je vodio inspektor Edmund Reid. Nakon ubojstva Nicholsove, središnji ured Scotland Yarda poslao je inspektore Fredericka Abberlinea, Henrya Moorea i Waltera Andrewsa da pomognu u istrazi. Nakon ubojstva Eddowesove, koja je ubijena u Cityu, i cityjska policija pod vodstvom inspektora Jamesa McWilliama uključila se u istragu.
Dana 20. studenog 2006., britanski channel Five prikazao je sliku generiranu E-FIT-om koja je prikazivala sliku osobe za koju su autori tog dokumentarca mislili da je mogući izgled Jacka Trbosjeka.[2] Navedena je izjava bivšeg člana Metropolitanske policije, Johna Grievea:
Stručnjaci za slučaj, uključujući i autora Stewarta P. Evansa, skeptični su po tom pitanju, naročito zbog činjenice da se skica lica radi prema saslušanjima živih svjedoka zločina, a inspektori koji su radili na slučaju rekli su da nitko nije dobro vidio ubojicu ili da ga je vidio samo jedan ili dva svjedoka, a sigurno ne navodnih »13 svjedoka«.[3]
Whitechapelski odjel za sigurnost građana bila je skupina ljudi koji su patrolirali ulicama Londona za vrijeme ubojstava 1888. Odjel je Londonom patrolirao uglavnom noću u potrazi za ubojicom. 1888. vodio ga je George Lusk, a nakon njega dužnost je preuzeo Albert Bachert.
Trbosjekova ubojstva označuju važnu prekretnicu u modernom britanskom životu. Iako nije bio prvi serijski ubojica, slučaj Jacka Trbosjeka prvi je koji je stvorio svjetsko medijsko ludilo. Reforme zakona o tiskanju 1855. omogućile su tiskanje jeftinih novina s većom cirkulacijom. Te novine koje su poput gljiva nicale tijekom kasne viktorijanske ere, a među njima su bile brzocirkulirajuće novine s cijenom od tek oko pola penija, zajedno s popularnim časopisima kao što je Illustrated Police News, učinile su Trbosjeka predmetom dotad neviđena publiciteta. Ovo je, uz činjenicu da nitko nikad nije osuđen za ubojstva, stvorilo magičnu legendu koja je zasjenila sve kasnije serijske ubojice.
Neki misle da se ubojičino ime stvorili novinari kako bi imali zanimljiviju priču i bolje prodavali novine. Od tada je to postala standardna praksa s primjerima kao što su Bostonski davitelj, Ubojica iz Zelene rijeke, Sjekiraš iz New Orleansa, Snajperist iz Beltwaya i Hillsideski davitelj, i naravno derivativni britanski Jorkširski rasparač gotovo 100 godina kasnije i neimenovani počinitelj »Golih ubojstava iz Temze«, kojega su novine nazvale Jack Svlačitelj.
Siromašne iz East Enda imućno društvo dugo je ignoriralo, no priroda ubojstava i žrtava neizbježno je skrenula pažnju na njihov način života. Ta pažnja omogućila je socijalnim reformatorima tog vremena da konačno privuku pozornost imućnih staleža na loše stanje siromašnih. Jedno pismo Georgea Bernarda Shawa Staru sarkastično je komentiralo ovu iznenadnu zabrinutost tiska:
Danas postoje mnoge teorije o tome tko je zapravo bio Jack Trbosjek, no nijedna nije dokazana ni sa sigurnošću utvrđena, tako da njegov pravi identitet i danas ostaje tajna.
Jack Trbosjek pojavio se u mnogim književnim djelima, ili kao glavi lik ili s nekom perifernom ulogom.
Za vrijeme umorstava, u kazalištu se izvodila dramska verzija Stevensonova romana Čudni slučaj Dr. Jekylla i G. Hydea. Tema o stravičnom ubojstvu na londonskim ulicama privukla je veliku pozornost, što je dovelo do toga da su neki članovi publike optuživali glavnog glumca da je on Trbosjek, no tu teoriju policija je sasvim odbacila.
Godine 2006. BBC History i njegovi čitatelji proglasili su Jacka Trbosjeka najgorim Britancem 19. stoljeća. (BBC)
Legenda o Trbosjeku i danas se koristi na East Endu, gdje posjetitelji mogu vidjeti mjesta ubojstava. The Ten Bells, viktorijanski pub koji je bio često okupljalište Trbosjekovih žrtava, bio je jedno od glavnih odredišta takvih turističkih putovanja. Da bi povećali zaradu, tijekom 1960-ih vlasnici su ime puba promijenili u Jack Trbosjek, no zbog protesta ponovno su mu vratili staro ime. Vjerna kopija te zgrade, izgrađena u Pragu, koristila se na snimanju filma Iz pakla.
Danas postoji više od 150 književnih djela koja se bave Jackom Trbosjekom kao stvarnim događajem, što ga svrstava među stvarne zločine o kojima se najviše pisalo u povijesti. Kompletna povijest Jacka Trbosjeka Philipa Sugdena danas se smatra najvjernijim vodičem kroz slučaj. [4] Od ranih 1990-ih postoji 6 časopisa o Trbojseku koji su se pojavili na tržištu: Ripperana (od 1992.), Ripperologist (od 1994., elektronički format samo od 2005.), Whitechapel Journal (1997. – 2000.), Ripper Notes (od 1999.), Ripperoo (2000. – 2003.) i The Whitechapel Society Journal (od 2005.).[5]
Godine 2009., tvrtka Frogwares je izdala računalnu igru Sherlock Holmes versus Jack the Ripper, kao 5. igru iz serije igara o slavnom detektivu Sherlocku Holmesu. U ulozi Sherlocka Holmesa, ili nešto rjeđe Dr. Watsona, igrač mora, rješavajući razne zadatke, zagonetke, kombinirajući činjenice, proučavajući mjesta zločina i donoseći zaključke na temelju činjenica (dedukcija), otkriti tko je zloglasni Jack Trbosjek.
U talijanskom stripu Martin Mystère istraživač natprirodnog Richard Van Helsing otkriva da je za ubojstva odgovorna drevna demonska sila, podijeljena u nekoliko noževa koji prisiljavaju svoje vlasnike na ubijanje.
Owlapps.net - since 2012 - Les chouettes applications du hibou