Martinus Veltman

Martinus Veltman, punim imenom Martinus Justinus Godefriedus Veltman (Waalwijk, 27. lipnja 1931. – Bilthoven, 4. siječnja 2021.), bio je nizozemski fizičar. Diplomirao (1956.) i doktorirao (1963.) na Sveučilištu u Utrechtu, gdje je bio profesor teorijske fizike (od 1966 do 1981.). Od 1981. do 1996. u SAD-u predavao na Michiganskom sveučilištu, te surađivao u velikim laboratorijima (Fermilab, SLAC i drugim). Sa svojim nekadašnjim studentom G. ’t Hooftom teorijski objasnio kvantnu strukturu elektroslabih međudjelovanja u fizici, za što su 1999. dobili Nobelovu nagradu za fiziku.

Elektroslaba teorija

Elektroslaba teorija je teorija ustanovljena pri pokušajima formulacije konzistentne teorije slabih međudjelovanja, po uzoru na kvantnu elektrodinamiku. Konstrukciju takve teorije započeli su u 1960-ima S. L. Glashow, A. Salam i S. Weinberg, temeljeći je na četirima prijenosnicima sile od kojih su dva nabijena, a dva neutralna. Eksperimentalna potvrda dodatne, neutralne slabe struje, koju ta konstrukcija predviđa, donijela je tim autorima Nobelovu nagradu za fiziku 1979. Za samu matematičku formulaciju te teorije, koja omogućuje i njezinu iscrpnu eksperimentalnu provjeru, 1999. dodijeljena je još jedna Nobelova nagrada za fiziku G. ’t Hooftu i M. Veltmanu.

Izvori