![Kršćanluk Kršćanluk](/modules/owlapps_apps/img/nopic.jpg)
Kršćanluk ili kršćanski režim (tal. cristianità, njem. Christenheit eng. Christendom) je pojam koji ukazuje na način na koji se u određenom povijesnom razdoblju konkretno predstavlja kršćanski kulturološki identitet, ne toliko zbog sadržaja vjere pojedinih vjernika, koliko kao društveni fenomen i skup struktura i institucija. On predstavlja društveni ustroj ili režim kroz kršćansku kulturu bez posebnog naglaska na stvarnu vjeru i evanđelje.
Pod kršćanlukom, dakle, možemo podrazumijevati skup različitih društava ili država koje su sebe definirale kao kršćanske, zajedno s njihovim kulturološkim karakteristikama.
Pojam kršćanluka stoga se vrlo malo poklapa s konceptom kršćanstva, jer se prvi odnosi na društveni fenomen, a drugi na religiju.
U suvremenom pluralnom i sekularnom društvu, u kojemu kršćani nisu jedini koji stvaraju kulturu, ovakav ustroj više nije prihvaćen, a odbacila ga je više puta i sama Katolička crkva. Razlog tomu je što nisu države ili kontinenti kršćanski nego su određene osobe kršćani. Osobama se naviješta evanđelje, ne državama.
Talijanski izraz cristianità, njemački Christenheit, engleski Christendom, je pojam koji se u hrvatskom pogrešno prevodi kao "kršćanstvo". Kršćanstvo je na talijanskom cristianesimo, na njemačkom Christentum, a na engleskom christianity.
U hrvatskom jeziku staru kovanicu "kršćanluk" za prijevod s talijanskog cristianità ili s latinskog christianitas (također societas christiana, ecclesia militans) koristili su i neki stari molitvenici na hrvatskom jeziku. Primjerice, molitvena knjiga "Vrata nebeska" iz devetnaestog stoljeća, autora Stipana Grdenića.
Od suvremenih autora kovanicu "kršćanluk" koristili su Stjepan Kušar, Ivan Šarčević, Ivica Huljev, Tomislav Ivančić i drugi.
Osobito se na području historiografije govori o kršćanluku ili "kršćanskom svijetu", to jest državama s ustrojem kršćanluka, a to se odnosi na svako konkretno i političko ostvarenje kršćanske religije u organiziranom društvenom kontekstu. U zapadnoj Europi, jedini potpuno dovršeni oblik kršćanluka bila je teokracija koja se postupno konsolidirala počevši od pokrštavanja Rimskog Carstva i "barbarskih" naroda, pa sve do njegovog raspada s protestantskom reformacijom: u ovom povijesnom razdoblju, koje se otprilike podudara s takozvanim srednjim vijekom, postoji više ili manje potpuno preklapanje između Crkve i "države", religije i politike, vjerske vlasti i građanske moći.
Nekako analogno ovom srednjovjekovnom kršćanluku bilo je stanje nekih kraljevstava izvan granica Rimskog i Bizantskog carstva, poput Armenije ili Etiopije, koje su vrlo brzo učinile kršćanstvo svojom državnom religijom i glavnim ujedinjujućim čimbenikom društva: "kršćanin" i "podanik" tako su postali dva preklapajuća pojma, te dva neophodna uvjeta za smatranje nekoga pripadnikom društvene zajednice i nositeljem prava i dužnosti subjekta.
U europskom kontekstu, jedini dovršeni oblik kršćanstva bilo je takozvani srednjovjekovni kršćanluk, čiji se počeci mogu poklapati sa Solunskim ediktom (kojim je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog Carstva), a njegovo puno ispunjenje Karolinško Carstvo i Sveto Rimsko Carstvo. "Kršćanski režim" ili "kršćanska država" su se raspali s protestantskom reformacijom i posljedičnim religijskim ratovima, kada je poslušnost rimskoj stolici prestala biti faktor ujedinjenja Europe.
Katolička crkva je nekoliko stoljeća, u određenom smislu, nastavljala gledati na srednji vijek kao na idealno doba, pravi model koji treba oponašati ili barem biti njime inspiriran. Tako je još papa Lav XIII., dakle dosta prije Drugog vatikanskog koncila, smatrao:
Opis srednjeg vijeka koji je dao Lav XIII. podudara se, zapravo, s idealnom vizijom "države kršćanskog režima": civilizacije u kojoj "snaga i suvereni utjecaj kršćanskog duha dobro ulazi u zakone, institucije, običaje naroda, u svim redovima i porama države”.
U stvari, međutim, očito je da se na ovaj opis ostvarenog kršćanluka mogu podvrgnuti dvije vrste kritike:
Nakon Drugog vatikanskog koncila, Katolička crkva priznaje sekularno i pluralno društvo. Sam je koncil bio određena vrsta dijaloga sa suvremenim društvom u kojemu više nema nekadašnje prevlasti samo jednih. Stoga danas papa Franjo ne ponavlja nekadašnje iluzionističke vizije, nego kaže:
Owlapps.net - since 2012 - Les chouettes applications du hibou